Sva poglavlja

Beč · Od 1987. godine

1987. Godina kada je sve počelo

4 min čitanja

Postoje godine koje čovek nikada ne zaboravi. Godine koje mu promene život, pogled na svet i način na koji razmišlja o budućnosti.

Za mene je to bila 1987.

Te godine sam napustio Srbiju i otišao u Austriju, ne znajući šta me tamo čeka. Nisam imao bogatstvo, siguran posao niti razrađen plan. Imao sam mladost, ambiciju i želju da napravim nešto od svog života. Sa mnom je bio moj prijatelj iz detinjstva, Goran Milić, kojeg svi znaju kao Garagu. Odrasli smo zajedno u Paraćinu, trenirali boks, delili dobro i loše i godinama razgovarali o tome kako ćemo jednog dana otići u svet.

Sećam se jedne klupe između naših ulica, na kojoj smo često sedeli do kasno u noć. Tu smo maštali o budućnosti, o odlasku u inostranstvo i o životu drugačijem od onog koji smo poznavali. Nismo tada ni slutili koliko će nas ostvarenje tih snova koštati.

Put koji je počeo od farmerki

Naš odlazak u Austriju dogodio se zahvaljujući jednom poznanstvu. Goran je preko prijatelja čuo za Miroslava Đorđevića, poznatog i kao Jovani, čoveka iz Paraćina koji se bavio trgovinom džinsom i farmerkama. Predložio mi je da odemo da ga upoznamo. Preko Miroslava smo došli u kontakt sa trgovinom garderobom, ali i sa mogućnošću da otputujemo u Austriju. Tako je počelo naše bečko poglavlje. Dvojica prijatelja iz Paraćina krenula su u nepoznato, verujući da će tamo pronaći priliku za bolji život. Ali Beč nas nije dočekao onako kako smo zamišljali.

Dani kada nismo imali ni za hleb

Naši prvi dani u Austriji bili su izuzetno teški. Nismo imali dovoljno novca, nismo imali siguran posao, a često nismo imali ni šta da jedemo. Sećam se perioda kada tri dana gotovo ništa nismo jeli. Bili smo mladi, daleko od kuće i prepušteni sami sebi. Snalazili smo se kako smo znali i umeli, pokušavajući da preguramo svaki naredni dan. U tim trenucima nije bilo velikih planova o uspehu i bogatstvu. Najvažnije je bilo pronaći nešto za jelo i mesto na kojem ćemo prespavati. U početku smo boravili kod Miroslava, čoveka preko kojeg smo i došli u Austriju. Spavali smo na podu, u skučenom prostoru, zajedno sa članovima njegove porodice. Uslovi su bili veoma teški, a bilo je i situacija u kojima smo se osećali poniženo. Kada danas razmišljam o tim danima, čini mi se gotovo neverovatnim kroz šta smo sve prošli. Ali tada nismo imali mnogo izbora. Morali smo da izdržimo.

Čekali smo sneg da bismo zaradili

Posle prvog smeštaja prešli smo kod poznanika kojeg smo zvali Ćami. Bio nam je velika pomoć jer nam je omogućio da imamo gde da spavamo. Međutim, i dalje smo bili bez posla i novca. Bila je zima, a Goran i ja smo se nadali da ćemo moći nešto da zaradimo čisteći sneg. Svakog dana gledali smo u nebo i čekali da počne da pada. Ali sneg nije dolazio. Zvuči neobično da neko toliko želi loše vreme, ali nama je tada sneg predstavljao priliku da zaradimo za najosnovnije potrebe. Sećam se koliko smo bili gladni, umorni i neizvesni u pogledu budućnosti. Ipak, ni tada nisam želeo da poverujem da će moj život zauvek tako izgledati.

„Sve će ovo narod pozlatiti“

Jednog od tih teških dana, dok smo boravili kod Ćamija, izgovorio sam rečenicu koju nikada nisam zaboravio. Zahvalio sam mu što nam pomaže i što imamo gde da spavamo, a onda rekao: „Sve će ovo narod pozlatiti.“ Nisam tada znao kako ću uspeti. Nisam znao koliko će vremena proći pre nego što budem mogao normalno da živim, radim i stvaram. Ali verovao sam da sav taj trud i sve što smo prolazili neće biti uzaludni. Mnogo godina kasnije ponovo sam sreo čoveka koji nam je tada pomagao. Podsetio me je upravo na te reči. I posle toliko vremena pamtio je šta sam govorio dok sam bio gladan, bez novca i bez sigurnosti da će sutra biti bolje. Taj trenutak me je duboko dirnuo. Jer sam shvatio koliko se čovekov život može promeniti, a koliko neke uspomene ostaju snažne.

Grad koji me je naučio da ne odustajem

Beč za mene nije bio samo grad u koji sam otišao da potražim bolju budućnost. Bio je mesto na kojem sam prvi put zaista osetio koliko život može da bude težak kada nemaš ništa osim sopstvene volje. Tamo sam naučio šta znači biti gladan, nemati siguran krov nad glavom, čekati posao koji možda neće doći i svakog jutra ponovo tražiti način da nastaviš dalje. Ali naučio sam i koliko znači imati prijatelja pored sebe. Goran i ja smo kroz sve to prolazili zajedno. Kao što smo nekada zajedno trenirali boks i maštali na klupi u Paraćinu, tako smo sada zajedno pokušavali da opstanemo u velikom gradu. Nismo znali kakva nas budućnost čeka. Nismo znali da li ćemo uspeti. Ali nismo odustajali. Kada danas pomislim na 1987. godinu, ne vidim samo siromaštvo i teške dane. Vidim početak jednog puta koji će me kasnije odvesti mnogo dalje nego što sam tada mogao da zamislim. Sve što je došlo posle — poslovi, uspesi, razočaranja, novi počeci i velike životne odluke — imalo je svoje korene upravo u tim prvim bečkim danima. U Beč sam došao gotovo bez ičega. Ali sam sa sobom poneo nešto što mi niko nije mogao oduzeti — veru da moj život može da bude drugačiji. I tako je 1987. godine počela moja borba za budućnost.

Knjiga

Ostatak priče je u knjizi.

Ovo je samo početak poglavlja. Cela priča, sa ljudima, odlukama, usponima i padovima, je u knjizi.