Boks je u moj život ušao kada sam imao šesnaest godina. Tada sam, zajedno sa svojim prijateljem iz detinjstva Goranom Milićem, kojeg svi znaju kao Garagu, počeo svakodnevno da treniram u Jagodini, tadašnjem Svetozarevu.
Bili smo dvojica mladića iz Paraćina, puni energije, ambicija i želje da se dokažemo. Obojica smo voleli sport, ali smo se u ringu prilično razlikovali.
Goran je bio tehnički bokser. Razmišljao je o svakom pokretu i oslanjao se na tehniku. Ja sam bio drugačiji. Više sam boksovao srcem, direktno i temperamentno. Nisam voleo da se povlačim pred izazovima. Treninzi su postali važan deo naše svakodnevice. Boks nas je učio disciplini, upornosti i tome da nijedna pobeda ne dolazi bez truda.
Vremenom su stigli i prvi ozbiljni rezultati. Osvajao sam zlatne medalje, a prema sećanju mog prijatelja Gorana, postao sam i prvak Srbije. Sa sedamnaest godina osvojio sam međunarodnu Zlatnu rukavicu, uspeh koji je obeležio moju sportsku mladost.
Ali iza tih uspeha nije stajao lagodan život.
Dok smo trenirali, Goran i ja smo u Paraćinu radili i fizičke poslove. Na stovarištu smo istovarali cement kako bismo zaradili novac za garderobu, izlaske i sve ono što je dvojici mladih momaka tada bilo važno.
Danju smo radili, trenirali i pokušavali da postanemo bolji, a u slobodno vreme uživali u mladosti i druženju.
Boks za mene nije bio samo sport. Bio je jedno od prvih mesta na kojima sam naučio koliko su važni izdržljivost, hrabrost i vera u sebe.
Nisam tada mogao ni da pretpostavim koliko će mi te lekcije značiti kasnije, kada sportski ring zamene sasvim drugačije životne borbe.
U ringu sam naučio da nije dovoljno samo zadati udarac. Moraš znati i da izdržiš, da ostaneš na nogama i da nastaviš dalje.
U ringu sam naučio da nije dovoljno samo zadati udarac.