Sva poglavlja

Detinjstvo · 1966. – 1987.

Detinjstvo koje se ne zaboravlja

5 min čitanja

Kada danas pogledam svoj život, sve što sam prošao, ljude koje sam upoznao i gradove u kojima sam živeo, shvatim da se čovek, koliko god daleko otišao, u mislima uvek vraća tamo odakle je krenuo. Za mene je to Paraćin.

Tamo je počela moja priča. Ne među velikim zgradama, skupim automobilima i poslovnim sastancima, već među prašnjavim ulicama, školskim klupama, kukuruznim poljima i prijateljima sa kojima sam delio ono malo što smo imali. Nisam odrastao u bogatoj porodici. Moje detinjstvo bilo je skromno, ali ga ne pamtim po onome što nam je nedostajalo. Pamtim ga po ljudima, nestašlucima, smehu i slobodi koju smo kao deca imali. Možda nismo imali mnogo novca, ali smo imali čitav jedan svet koji smo sami stvarali.

Možda nismo imali mnogo novca, ali smo imali čitav jedan svet koji smo sami stvarali.

Dečak koji nije voleo pravila

Još kao dete nisam naročito voleo kada mi neko govori šta moram da radim. U školi su svi učenici morali da nose žute uniforme. Učitelj je bio strog, disciplina se podrazumevala, a ja sam, umesto uniforme, više voleo da obučem svoju košulju. Posebno jednu crvenu, kratkih rukava. Moja drugarica Nena i danas se seća te košulje. Naravno, takvo ponašanje nije prolazilo nekažnjeno. Često sam završavao u ćošku. Prijatelji se danas šale da nisam voleo autoritete, ali da sam zato mnogo voleo školski ćošak.

Nisam bio dete kojem je učenje predstavljalo najveće zadovoljstvo. Mnogo više su me zanimali društvo, igra i sve ono što se događalo izvan učionice.

Iako nismo imali mnogo novca, voleo sam da budem lepo obučen. Imao sam neki svoj stil i nisam želeo da izgledam isto kao svi ostali. Možda sam već tada pokazivao osobinu koja će me pratiti kroz život — potrebu da sam biram svoj put.

Detinjstvo koje smo sami izmišljali

Jedno od najvećih bogatstava mog detinjstva bili su prijatelji.

Sa Goranom Milićem, kojeg svi znamo kao Garagu, družio sam se još od sedme ili osme godine. Živeli smo u susednim ulicama Paraćina i, iako nismo išli u istu školu, gotovo svakodnevno smo bili zajedno. Igrali smo fudbal na igralištu „Mladost“ i na brdu koje smo zvali Tekija. Kada bi došla jesen i kukuruz bio posečen, od snopova kukuruzovine pravili smo šatore koje smo zvali vigvami. Zamišljali smo da smo Indijanci, da imamo svoje pleme i svoju teritoriju. Bogdan je bio naš poglavica.

Zimi smo pravili snežne tvrđave i organizovali bitke između susednih ulica. Ponekad bi se okupilo i po dvadesetak dečaka. Nismo imali skupe igračke, telefone i kompjutere. Ali imali smo maštu, slobodu i jedni druge. Danas mi se čini da smo upravo zbog toga bili toliko srećni.

Koza Rada i jedan veliki nestašluk

Jedna od uspomena koje su mi posebno ostale u srcu vezana je za kozu koju sam čuvao kao dečak. Zvala se Rada. Bila je bela, a ime joj je dala moja majka jer ju je podsećala na belu radu. Dok su Nena i njena sestra čuvale krave, ja sam čuvao svoju kozu. Rada je svake godine donosila na svet po dva jareta, a ja sam se za njih mnogo vezivao. Sećam se koliko mi je teško padalo kada bi došlo vreme da se neko jare zakolje. Plakao sam. Ali moje detinjstvo nije bilo ispunjeno samo takvim nežnim uspomenama.

Jednom je otac, pred porodičnu slavu, kupio ovcu koju je trebalo čuvati do tog dana. Mene je zadužio da je izvodim na pašu. A onda smo drugari i ja došli na jednu potpuno suludu ideju. Pošto nismo imali konja, odlučili smo da pokušamo da jašemo ovcu. Nestašluk se završio loše, životinja je bila povređena, a ja sam dobio zasluženu kaznu.

I danas se među prijateljima prepričava ta anegdota. Ona me podseća na vreme kada smo bili bezbrižni, ali i kada smo na svojim greškama učili prve ozbiljne životne lekcije.

Prve ljubavi i veliki snovi

Kao i svaki dečak, imao sam prve simpatije. Nena kaže da sam bio popularan među devojčicama i da sam voleo da budem kavaljer. Moji prijatelji i danas uživaju da me zadirkuju zbog tih prvih ljubavi. Ali jedna devojka ostala je posebno upamćena. Zvala se Kaja. Bila je lepa crnka iz imućne porodice. Njeni roditelji nisu odobravali našu vezu jer sam ja tada bio siromašan mladić koji se bavio boksom. Zbog toga smo se viđali krišom. Verovao sam da će se stvari promeniti. Planirao sam da odem u Beč, pokušam da napravim nešto od svog života, a zatim da se vratim po nju. Međutim, dok sam bio u Austriji, Kaja je upoznala drugog muškarca i naša priča se završila. Bila je to jedna od prvih velikih lekcija koje mi je život priredio. Tada još nisam znao koliko će ih biti.

Ono što sam poneo iz Paraćina

Kada se danas okupim sa prijateljima iz detinjstva, shvatim da godine mogu da promene mnogo toga, ali ne i uspomene koje nas povezuju. Oni se sećaju moje crvene košulje, školskog ćoška, koze Rade, fudbala, vigvama od kukuruzovine i prvih ljubavi. Sećaju se i mojih nestašluka, nekih koje bih možda najradije zaboravio. Ali najvažnije je što me pamte iz vremena kada nisam imao gotovo ništa. Kada sam bio mali, nisam imao jasan plan kako će izgledati moja budućnost. Nisam znao gde ću sve otići, kakve ću ljude upoznati i kroz šta ću sve proći.

Moj svet tada je bio Paraćin. Moja porodica, moji prijatelji, škola, ulice i igrališta. Kasnije je došao boks. Došle su prve ozbiljne ljubavi, prvi veliki izazovi i odluka da odem u Beč. A onda je počeo jedan sasvim drugačiji život. Ipak, koliko god daleko stigao, jedno nikada nisam zaboravio — odakle sam krenuo. Jer pre svih poslova, uspeha, uspona i padova, bio sam samo jedan dečak iz Paraćina. Dečak koji nije voleo uniforme, koji je pravio nestašluke, čuvao kozu Radu i sanjao o nečemu većem.

Tada nisam znao kuda će me život odvesti. Ali danas znam da je sve počelo upravo tamo. U Paraćinu.

Knjiga

Ostatak priče je u knjizi.

Ovo je samo početak poglavlja. Cela priča, sa ljudima, odlukama, usponima i padovima, je u knjizi.